Autor: Goran Šarić, katoličkog teologa
Srpska pravoslavna crkva otvorila je jedno bolno i mučno pitanje koje godinama, dapače, decenijama opterećuje srpsko društvo. Nasilje nad ženama. Patrijarh Porfirije je izjavio: „Nezamislivo je i bolno nasilje nad njima, a činjenica je da su muškarci – kukavice i slabići – samo u poslednje dve godine u Srbiji ubili više od 40 žena, a za poslednjih 10 godina oko 300“.
I ponovno je patrijarh zarezao kirurški precizno u gnojnu ranu. Zašto u Srbiji ima toliko nasilja nad ženama? Možda bi se sa sociološke i psihološke točke gledišta mogla naći neka objašnjenja. Možda su Srpkinje toliko dominantne žene da im muškarac više ne može ni parirati, a kamoli dominirati. Nije više od njih jači ni intelektualno, ni financijski, ni duhovno, i onda mu ostane samo jedan način dominacije – gruba, odvratna fizička sila.
No, ovdje treba uvidjeti još jedan moment. Srbija ima baš onakvog patrijarha kakav joj u ovim turbulentnim vremenima treba. Srbi su nekad bili ozbiljan narod, možda jedini državotvoran narod među Slavenima. Odavno to nije tako – prvo jugoslavenstvo, pa titoizam, a najviše vesternizacija (srpska opčinjenost Zapadom) razorili su dušu tog nekad silnog naroda.
Od slavne prošlosti se ne živi, nju je lijepo znati i lijepo je se sjećati. Ali, ako smo zaista iskreni prema sebi, postavimo si pitanje: da li je u ovoj današnjoj Srbiji lakše naći deset Obilića ili deset NATO lobista? Ili, još gore – jednog Milenka Pavlovića ili tisuću NATO lobista?
Vi koji niste zadovoljni našim patrijarhom, razmislite malo kakvog biste patrijarha htjeli? Onog koji na zidu ispisuje „Kosovo je Srbija“ dok baca smeće u rijeke? Onog koji na društvenim mrežama vodi rat u ime Ruske Federacije sa NATO botovima, a nije služio vojsku? Onog koji „zna“ da su Srbi sa Siriusa osnovali civilizaciju na Zemlji, a ne zna čiji su grobovi u Karađorđevom parku, niti ikad zastane pored njih? Onog koji se valja na ulici radi Europride-a, ali se ne skida sa lezbejske pornografije?
Ne može to tako. Srbija je lav. Ali ranjeni lav. Teško ranjen. Okružen hijenama, iza kojih su još gore zvijeri. Srbija sebi ne može dozvoliti ratne sukobe (što ne znači da na njih ne treba biti spremna). Ne može si dozvoliti da ne igra po pravilima Zapada (što ne znači da ta pravila ne treba izigrati kad god može).
Srbija ne treba patrijarha koji je vatra, koji će zapaliti požar u kojem će izgoriti i on i ovo malo što je od Srbije ostalo.
Srbija treba patrijarha koji je kao voda. Koji VODI jer je kao voda. Koji VODI jer UVIĐA, uviđa jer VIDI, a kad vodi, vidi i uviđa, onda i VIDA rane (liječi).
Da li je veći problem Srbije šaka LGBT aktivista od kojih pola nije iz Srbije ili nemoral i nasilje na televizijama sa nacionalnom frekvencijom? Ili tisuće abortusa dok Srbi nestaju? Da li bi patrijarh trebao davati lajkove Kadirovu (što bi antisrpski mediji jedva dočekali da pokrenu hajku) ili osuditi prebijanje i silovanje i izrabljivanje i mučenje naših žena?
Naših predivnih majki koje su nas donijele na svijet, naših sestara koje bi život za nas dale, naših kćerki koje u nama vide svog heroja, naših supruga koje nas trpe ovakve nikakve, nemuževne…
Bog nam je danas i ovdje pružio milost, dao patrijarha koji je, kako to Isus kaže, „bezazlen kao golub, ali mudar kao zmija“ (Matej 10:16). Nemojmo ga napadati što nije javno na sva zvona izrazio saučešće Duginu, niti kamenom gađao partnerku Ane Brnabić, nego se pomolimo za njega. Pomolimo se za njega, jer ako smo vjernici onda znamo da duhovni, negativni entiteti ne nasrću toliko na obične ljude (njih progone demoni kredita, kladionice, ovisnosti), nego na duhovne vođe!
Mi imamo duhovnog VOĐU koji UVIĐA, koji VIDI, koji VODI, koji VIDA… koji je poput vode, a voda uvijek nađe put…
Izvor: Kulturni centar Novog Sada
Administrator: DNM