Pred brojnom bijeljinskom publikom u Muzeju Semberije, u četvrtak 5.8.2021. godine u 20.00 sati, otvorena je izložba “Pruga bez povratka“.
Na otvaranju, publici su se obratili: Momčilo Koprivica, direktor Muzeja Semberije, Tanja Lazić, dokumentarista, jedan od autora izložbe, a nakon svog obraćanja publici, izložbu je otvorio Ljubiša Petrović, gradonačelnik Bijeljine.
Momčilo Koprivica, direktor Muzeja Semberije nakon što je pozdravio publiku, u svom govoru između ostalog istakao je: „…Značaj bijeljinske, odnosno semberske i majevičke željeznice je veliki kako u privrednom i ekonomskom smislu tako i u kulturnom odnosno socijalnom i političkom smislu. Ova željeznica je povezivala dva grada u dvije Socijalističke republike Jugoslavije, Bijeljinu u Socijalističkoj republici BIH i Šid u Socijalističkoj republici Srbiji. Kasnije je to prešlo u dvije države, Bosnu i Hercegovinu, odnosno Republiku srpsku i Srbiju. Ovo je bila vrlo važna žila kucavica, ali evo došao je kraj i tome…ovo je IN MEMORIAM željeznici na ovim prostorima…“
Direktor je rekao da zahvaljujući ovoj izložbi “PRUGA BEZ POVRATKA“ možemo da se prisjetimo kako je to nekada bilo.
Tanja Lazić govoreći o izložbi “PRUGA BEZ POVRATKA“ nagalasila je da pomenuta izložba ne bi mogla biti realizovana bez foto, arhivske i druge građe, koju su Muzeju Semberije prethodnih decenija, za vreme pripreme izložbe, poklonili, ustupili ili pozajmili, nekadašnji službenici željeznice u Bijeljini. Naslov izložbe preuzet je iz istimenog teksta uz odobrenje autora Jusufa Trbića…
Tanja Lazić se javno zahvalila svima koji su pomogli realizaciju izložbe.
Ljubiša Petrović, gradonačelnik Bijeljine pozdravivši prisutne, pohvalio je organizatore izložbe i rekao da je čast i zadovoljstvo nalaziti se u prostorijama našeg Muzeja i izraziti zahvalnost vama na fantastičnoj posjeti.
Gradonačelnik Bijeljine je istakao kako se treba ugledati na generacije koje su stvarale te željeznice i rekao: “…kada su oni mogli tako snažno stvarati i graditi, onda i mi moramo nastaviti tim putem…“ Pozvavši posjetioce da uživaju u izložbi, istu je otvorio.
Izložba traje do 5 oktobra.
Na izložbi posjetioci su u prilici da vide odjevne predmete željezničara, markice, fotografije, torbice, putne isprave i razna dokumenta koje svjedoče o tom vremenu.
Tekst: Željko Savić
Foto: TV Ars Medija
Stručni tekst koji prati izložbu „PRUGA BEZ POVRATKA“, u cjelosti prenosi portal TV Ars Medija uz odobrenje Muzeja Semberije.
PRUGA BEZ POVRATKA[1]
Prve tračnice u Semberiji položila je Austrougarska 1916. godine od Bosanske Rače do Bijeljine a zatim do Ugljevika, za efikasniji transport ‘zemaljskih dobara’ i mrkog uglja iz ugljevičkog rudnika. Putnički saobraćaj na istoj dionici uspostavlja se po okončanju 1. svjetskog rata, a godine 1950. povezuju se jednim neprekinutim kolosijekom gradovi Bijeljina (danas država RS/BiH) i Šid (Republika Srbija). Izgradnjom Termoelektrane Ugljevik 1979. godine ukida se pruga Mezgraja-Bijeljina (krak za Ugljevik je prestao sa radom već 1967), dok je dionica Bijeljina-Šid ugašena 2005. godine.
Izgradnjom nove autobuske stanice na nekadašnjem zemljištu željezničke stanice u Bijeljini, godine 2020, uklonjeni su poslednji tragova željeznice u Semberiji.
Izložbom podsjećamo javnost na nepun vijek semberske željeznice i značaj koji je u tom periodu imala za naš kraj.
Istovremeno se pridružujemo obilježavanju aktuelne Evropske godine željeznice proglašene od strane Vijeća EU u cilju promocije i unapređenja ovog ekološkog, udobnog i sigurnog načina putovanja.
Pruga u najavi
Prva pruga u Bosni i Hercegovini izgrađena je 1872. godine, tokom osmanske uprave, na trasi Dobrljin – Banja Luka kao dio buduće Orijentalne željeznice – “Carigradske magistrale”, koja bi povezala Carigrad – Beč.
Iako se od 1878. godine širom Bosne i Hercegovine gradi više pruga uskog kolosijeka /760mm/, tek je u okviru velikog željezničkog programa s početka 1912. godine, planirana izgradnja normalne pruge Tuzla – Brčko sa ogrankom prema Bijeljini i Bosanskoj Rači. Ostvarenje ovog programa, za koji su već bila osigurana finansijska sredstva, omelo je izbijanje 1. svjetskog rata.
1916-1918.
Tokom 1. svjetskog rata, prelaskom Rumunije 1916. godine na stranu zemalja Antante, prekinuto je snabdijevanje unutrašnjosti Austrougarske žitaricama iz Rumunije. S obzirom da su Posavina i Semberija oduvijek imale viškova hrane, vlast je donijela odluku da se postavi 17 km duga poljska pruga uskog kolosijeka /600mm/ od Bijeljine do luke u Bosanskoj Rači odakle bi se roba prebacivala uzvodno rijekom Savom do Slavonskog Broda, a odatle dalje željeznicom. Za samo nekoliko mjeseci od septembra 1916. do februara 1917. planirana trasa je bila u pogonu,
Tokom 1917. godine, kada se u prvi plan stavlja povećanje eksploatacije uglja u rudniku Ugljevik (otvoren 1899) predlaže se nova trasa pruge do Bijeljine. Plan je odobren u septembru 1917. godine. Zbog okolnosti urađena je ponovo varijanta pruge od 600 mm, dužine 22 km. S obirom na okolnosti, prvi ugalj novom željeznicom prevezen vjerovatno tek početkom ljeta 1918. godine.
Uz sve teškoće i brojne tehničke slabosti, vozovi na relaciji Ugljevik – Bijeljina – Bosanska Rača su do kraja rata i poraza Austrougarske saobraćali četiri puta dnevno.
1919-1941
Po okončanju 1. svjetskog rata, u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. željeznička pruga uskog kolosijeka 600 mm u dužini od 44 km na relaciji Ugljevik – Bijeljina – Bosanka Rača svojim tipom i kvalitetom ne zadovoljava standarde za regularan saobraćaj ni potrebe u pogledu eksploatacije uglja u Ugljeviku. Umjesto planirane zamjene pruge normalnim kolosijekom slijedi rekonstrukcija u novi uzani kolosijek od 760 mm koja će potrajati od 1920. do 1925. godine i koštati 3.144.540 dinara.
Nova stara ‘semberska pruga’ pored teretnih dobija i vozove za putnički saobraćaj do Bosanske Rače gdje putnici skelom prelaze rijeku Savu do Sremske Rače, a odatle nastavljaju prugom normalnog kolosijeka do Šida i dalje na odredišta.
Putovanje od Ugljevika do Bosanske Rače odvijalo se sledećim pravcem Ugljevik – Modran – Ravno Polje – Drinsko Suho Polje – Jabanuša – Fincijev salaš – Bijeljina – Dvorovi – Trnjaci – Ružin Han – Balatun – Bosanka Rača i trajalo je nešto preko tri sata sa odmorima na usputnim stanicama.
Za prenos uglja i drugog tovara preko Save koristila se dvoužetna žičara izgrađena 1927. godine.
Pred 2. svjetski rat 1938/39. godine, rudnik Ugljevik proširuje otkope i dobija novi krak pruge dužine 12 km koji povezuje Modran i Mezgraju.
1941-1945.
Tokom 2. svjetskog rata, pored putnog i teretnog saobraćaja, željeznica služi za prevoz okupatorskih vojnih jedinica i naoružanja, kao i za transport vojnih zarobljenika. Između 1941. i 1945. godine, pružni pravci u Semberiji i Podmajevici trpe česte napade i razaranja u akcijama koje su preduzimale partizanske snage, posebno tokom 1943. godine, kao i prilikom povlačenja okupacionih trupa iz Semberije pred kraj rata.
1946-1992.
Nakon 2. svjetskog rata, ukazala se potreba da se izolovana Semberija što bolje uklopi u željeznički sistem nove Jugoslavije Stoga se oštećeni drumski most na rijeci Savi iz 1934. godine (Most Kraljice Marije), rekonstruiše u most za željeznički i drumski saobraćaj.
Nova pruga od sela Trnjaci mijenja trasu i ide ka rijeci Savi pravcem Donji Brodac – Velino Selo i tako zaobilazi naselje Bosanska Rača, što uz gašenje luke dovodi do potpunog zastoja u razvoju ovog mjesta. Da bi se pružna trasa povezala sa ravni savskog mosta, podiže se na zemljani nasip koji su gradili semberski omladinci raspoređeni u više radnih brigada.
Godine 1950. Bijeljina i Šid napokon se povezuju normalnim kolosijekom, a Semberija ostvaruje vezu sa željezničkom magistralom Beograd-Zagreb, i cijelom jugoslovenskom željezničkom mrežom.
Normalizovanje pružnog sistema u Semberiji nije u potpunosti završeno 1950. godine jer je dio pruge od Bijeljine do Ugljevika i Mezgraje ostao neizmijenjen, odnosno uskog kolosijeka.
U skladu sa prvim urbanističkim planom Bijeljine iz 1957. promijenjena je lokacija željezničke stanice u Bijeljini. Tako je Bijeljina dobila dvije željezničke stanice Staru i Novu.
S obzirom na lokalni karakter pravca od Šida do Bijeljine i dužinu pruge od samo 18 km, njime su od početka saobraćale kompozicije sa vučom na ugalj i dizel, a najduže tzv. šinobus.
Iako je bijeljinska željeznica imala veliki značaj za stanovnike Semberije i jugozapadnog Srema doprinoseći razmjeni dobara i ljudi i međusobnom ekonomskom i društvenom uticaju i prožimanju, u sistemu Jugoslovenske Državne Željeznice već šezdesetih godina 20. vijeka ona predstavlja svojevrsno „slijepo crijevo“, odnosno sporedni kolosijek opterećen teškoćama i nerentabilnošću, posebno u dijelu pruge prema Ugljeviku.
Uprkos slaboj rentabilnosti pruga Mezgraja-Ugljevik-Bijeljina od 760 mm ostaje još cijelu deceniju u funkciji. Putnički saobraćaj i dalje se odvija na staroj željezničkoj stanici u gradu, dok se ugalj transportuje do nove stanice i tamo prebacuje u vagone normalnog kolosijeka. Krak pruge od Modrana do Ugljevika ukida se 1967. godine zbog zatvaranja starog ugljenokopa, dok željeznica Mezgraja – Bijeljina funkcioniše do 1979. godine kada počinje eksploatacija novih kopova i podizanje Termoelektrane “Ugljevik”.
Uz ovaj veliki poduhvat i poboljšanje drumske mreže, spori voz sa parnom lokomotivom nije imao šanse za budućnost. Poslednja vožnja popularnim “Ćirom” na relaciji Bijeljina-Mezgraja-Bijeljina upriličena je 26. maja 1979. godine.
1992-2005
Ratni događaji i raspad Jugoslavije 1992-1995. godine uticali su na slabljenje željezničkog saobraćaja na relaciji Bijeljina – Šid. Kako-tako on će nastaviti da funkcioniše i po uspostavljanju državne granice između Srbije i BiH /Bosanska Rača i Sremska Rača/. Ipak, 12. oktobra 1994. godine željeznički saobraćaj na relaciji Bijeljina – Šid biva obustavljen.
Sedamnaet mjeseci kasnije, 3. aprila 1996. godine, nakon prestanka ratnih dejstava u BiH i potpisivanja Dejtonskog sporazuma (21.11.1995), ponovo je uspostavljen putnički i teretni željeznički saobraćaj između Bijeljine i Šida.
Veliki napredak drumskog saobraćaja i masovno korišćenje putničkih vozila predstavljali su preveliku konkurenciju nerentabilnom i za 21. vijek neprimjereno sporom prevozu. Kao posledica krajem 2005. godine dolazi do potpune obustave putničkog saobraćaja na pruzi Bijeljina – Šid. Pruga dobija status “manipulativne pruge” na kojoj se obavlja samo teretni saobraćaj i to prema potrebama. S obzirom na krah nevelike industrije u Semberiji koja je jedina bila ozbiljan korisnik željezničkog transporta roba i sirovina, bijeljinska pruga je ostala bez vozova.
Epilog
Nakon ukidanja pruge uskog kolosijeka 1979. godine, u Bijeljini su ostali lokomotiva sa pratećim vagonetom za ugalj i dva putnička vagona. Tadašnja jedinica ŽTP “Ruma” poklanja kompoziciju Muzeju Semberije uz pripadajuće zemljištem sa pomoćnom prugom. Godine 1999. lokalna zajednica je Muzeju oduzela zemljište, a kompoziciju prebacila u krug preduzeća “Elvako”. Nešto kasnije uprava muzeja uz podršku gradskih vlasti poklanja putničke vagone JŽTP “Beograd” za potrebe pruge “Šarganska osmica” /zauzvrat je obećana restauracija lokomotive i njeno postavljanje u gradu kao muzejskog eksponata koja nikada nije obavljena/. Godine 2012. uprava muzeja lokomotivu ustupa Opštini Ugljevik koja je nakon uređenja premješta na lokaciju kod rekonstruisane zgrade uprave Rudnika Ugljevik u Novom Ugljeviku.
Pruga Bijeljina – Šid ostala je i nakon uspostavljanja granice između država Srbije i BiH pod jurisdikcijom JŽTP “Beograd” – sekcije za saobraćajno transportne poslove Ruma, odnosno kasnije “Železnica Srbije”. U toku decenije po ukidanju pruge (2005 – 2015. godine), u više navrata je na zvaničnim susretima vlasti Republike Srbije i BiH/RS izražavana želja i namjera da se ovaj pružni pravac ponovo osposobi za putnički saobraćaj.
- aprila 2016. godine, vlada Srbije dala je saglasnost da se 18,467 km dionice pruge Šid – Bijeljina, uknjiži na preduzeće “Željeznice Republike Srpske”. Ministarstvo saobraćaja i veza Republike Srpske je tim povodom još jednom obećalo revitalizaciju pomenutog željezničkog pravca.
Ubrzo se pokazalo da stogodišnja semberska pruga ostaje samo ‘pruga bez povratka’.
Nekadašnji pruga Ugljevik – Bijeljina – Bosanska Rača – Šid, podijelila je sudbinu mnogih sličnih željezničkih pravaca u bivšem sistemu jugoslovenske željeznice koji su napuštani, ukidani i demontirani iz razloga neprofitabilnosti i tehničke zaostalosti.
Istovremeno se može konstatovati da je pomenuta pruga kao dio kulturno-istorijskog i industrijskog nasleđa Semberije olako prepuštena vlastitoj sudbini i da lokalne zajednice na čijoj se teritoriji nalazi(la) nisu prepoznale značaj i potencijal koji ona kao kulturno dobro u oblasti transporta (može da) ima. O tome najbolje svjedoči primjer voza “Ćire” koga se grad Bijeljina odrekao u korist projekta izvan Semberije, a čija je samoodrživost, profitabilnost i doprinos kulturnom turizmu kao elementa kulturne baštine odavno potvrđena.
Izjave zahvalnosti:
Izložba „Pruga bez povratka“ ne bi mogla biti realizovana bez foto, arhivske i druge građe koju su nam tokom prethodnih decenija i u vrijeme pripreme izložbe poklonili, ustupili ili pozajmili nekadašnji službenici željeznice u Bijeljini, Ivan Pot, Ratko Novaković, Šefket Mundžić, Dušan Miljković i Jovanka Marinković Jović, kao i članovi porodica nekadašnjih željezničara Branko Popović, Stoja Bojanić, Vaja i Vlado Bojanić, Željka Todorkov.
U nedostatku adekvatne građe za neke periode, korišćen je dio foto-materijala iz monografije dr Vlade Josipovića „DOKUMENTACIJA ŽELJEZNICE 600 mm, 750 mm i 1400 mm“, kao i ilustracije i fotografije preuzete sa pojedinih internet stranica (https://www.zeleznice.in.rs/forum/, https://dobrljin.at.ua/, https://noviglas.info/, https://ro-ro.facebook.com/kolonabb/, http://kulturaugljevik.net/cuveni-ciro-ponovo-u-ugljeviku/, https://www.novosti.rs/srbija/vesti/947772/voz-nostalgija-snezna-sarganska-osmica-novoj-turistickoj-sezoni, https://www.flickr.com/photos/jag9889/49786033732, https://visegradturizam.com/atrakcije/turisticka-pruga/, https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Hotham_Valley_Railway-Wizards_Express.jpg, https://www.southdevonrailway.co.uk/, https://westcoastrailways.co.uk/,https://www.whr.co.uk/)
Svim darodavcima, saradnicima, autorima fotografija i internet priloga koje smo koristili, upućujemo najiskreniju zahvalnost na pomoći.
[1]Naslov izložbe prema istoimenom tekstu Jusufa Trbića (Pruga bez povratka. <http://preporodbn.com/pruga-bez-povratka/>), preuzet je uz odobrenje autora