Dvadeset i drugi put se dodeljuje nagrada u čast Stevana Pešića za najbolju knjigu na srpskom jeziku, koja na osoben način evocira teme i postupke našega pisca i čuva pažnju i pamćenje na njegovo složeno i bogato delo ostvareno u velikom broju žanrova (poezija, esej, putopis, proza, drama).
Nagradu dodeljuje Gradska biblioteka iz Novog Sada i Savet Mesne zajednice Kovilj, rodno mesta pisca, u okviru manifestacije Memorijal Stevana Pešića.
Nagrada se dodeljuje počev od 1995, i ima za cilj da oda priznanje savremenoj domaćoj književnosti, i delu Stevana Pešića (1939 – 1994). Dosadašnji dobitnici nagrade su značajni autori savremene srpske književnosti od Danila Nikolića, Jovice Aćina, Dragana Jovanovića Danilova, Dragana Prola, do Raše Popova, Franje Petrinovića, Duška Novakovića i Marije Šimoković.
Na sednici, održanoj 12. decembra 2016. godine, žiri u sastavu Jovan Zivlak, predsednik, Vladimir Gvozden i Zoran Đerić je nakon razmatranja naslova iz užeg izbora: Miroslav Cera Mihailović: Pogled sa koca, Kairos, Sremski Karlovci, 2016; Boško Tomašević: Niko, nigde (roman), KC Novog Sada, 2015; Milan Micić: Spisak senovitih stvari i druge priče, RTS Beograd, 2016; Enes Halilović: Ako dugo gledaš u ponor/ roman/, Albatros plus, 2016, doneo jednoglasnu odluku da se nagrada za 2016. godinu dodeli:
Miroslavu Ceri Mihailoviću
za pesničku knjigu
Pogled sa koca,
Kairos, Sremski Karlovci, 2016.
Miroslav Cera Mihailović rođen je 16. aprila 1955. godine u Preobraženju, nedaleko od Vranja. Piše, uglavnom, poeziju. Prevođen je i nagrađivan. Zastupljen je u školskim udžbenicima i u više zbornika i antologija u zemlji i inostranstvu.
Priredio je Izabrana dela Borisava Stankovića I-III, Plutos, Vranje 2014.
O njegovom stvaralaštvu, povodom Zmajeve nagrade, objavljen je zbornik radova Poezija Miroslava Cere Mihailovića, Matica srpska, Novi Sad, 2011.
Nagrade: Pečat varoši sremskokarlovačke, Drainac, Zmajeva, Đura Jakšić, Kosovski božur, Zaplanjski Orfej, Kondir Kosovke devojke, Zmajev pesnički štap (nagrada Zmajevih dečjih igara).
Urednik je u Književnoj zajednici „Borisav Stanković“ i urednik časopisa Iskon Pravoslavne Eparhije vranjske.
Živi u Vranju.
Objavljene knjige: Trči narod, Književna omladina Srbije, Beograd, 1983; Knjiga četvorice, Nova Jugoslavija, Vranje, 1985; Panika, Jedinstvo, Priština, 1987; Problem br. 1 (za decu), Slobodna književna porodica, Vranje, 1988; Đavo preže ata, Gradina, Niš, 1990;Prilike su takve, Književne novine, Beograd, 1990; Metla za po kuću,Matica srpska, Novi Sad, 1993; Kъrpene na utrobata, Pan, Sofija, 1996;Lom, „Filip Višnjić“, Beograd, 1999;Svrtka u Nesvrtu, Narodna knjiga, Beograd, 2000; Kraj će kaže, Narodna knjiga, Beograd, 2003; Ključne tačke,Srpska književna zadruga, Beograd, 2004; Sol na ranu (dva izdanja), „Filip Višnjić“, Beograd, 2004;Dovde mi je više (za decu), Zavod za udžbenike, Beograd, 2007; Sličice iz Lipsandrije, Albatros plus, Beograd, 2010; Panika u parlamentu (plaketa), Slobodna književna porodica, Vranje – Preobraženje, 2010; Trči narod (drugo, izmenjeno i dopunjeno izdanje), Književno društvo „Sveti Sava“, Beograd, 2013; Dlaka na jeziku, Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo, 2014.
Cera Mihailović je izdvojen pesnik u jednoj vrsti vere da je kritička refleksija o aktualnom svetu i društvu moguća. Niko kao on ne zastupa tako snažno stanovište angažmana u našoj savremenoj poeziji. Po tome i i po izvesnim stavovima koji se tiču društvenih prilika blizak je romantičarskom Zmaju i tamnom i nihilističkom Disu i njegovim apokaliptičnim stihovima naših dana.
Poezija je umetnost reči koja često u svojoj stvaralačkoj samodovoljnosti i potencijama napušta tlo realnog života izražavajući se u različitim oblicima artificijelnosti i formalizacija. Takav kult autonomije i samostvaralačke snage razvija se u devetnaestom veku, da bi u dugoj preobražavalačkoj istoriji prošao preko estetizma pa do avangardističkih i posmodernističkih formalizacija. Naravno, ne može se tvrditi da se poezija u tim gestovima u potpunosti lišila svedočenja ili reakcija u odnosu na stvarnost. Cera Mihailović napušta to formalno – spekulativno stanovište i upućuje se u problematizovanje imaginarnog, i u proboj prema empirijskom. On je sledbenik, kako Disa tako i Brehta ili Harolda Pintera i mnogih koji su videli realnost, posebno političku, kao plodno tlo za pesničko delovanje i posredovanje. Nećemo mnogo pogrešiti ukoliko tvrdimo da u Cerinom opredeljenju veliki udeo ima njegov život, njegovo neposredno iskustvo sa stvarima društva, politike i moralnog horizonta. Čak nezavisno od realnih događaja koji su predmet Cerinih refleksija, od mogućih tumačenja i razloga, njegova poezija će u formama nadahnutih i lucidnih oblikovanja ostati kao svedočanstvo o realnom svetu društvenih događaja i o realnosti koja se prikazuje kao neodigrana ali moguća.
Cera piše u klasičnim obrascima, najčešće je to distih sa jednostavnim i često nepravilnim rimama, potom katren sa ukrštenim rimama koji se realizuje u dvanaestercima ili u kratkim šestercima. Stihovi imaju sonornu boju i ritmički su plahoviti, razvijajući se pod udarima dominatnih sementičko obeleženih reči. Pesme su jedna vrsta sumornog evociranja društvenih prilika o kojima se izveštava u trećem licu, a često se u središte stavlja pesnik kao svedok i objekat društvenog nasilja. Reč je o poeziji koja zahvata sudbinu pojedinca u vremenu sa slikama tamnih i potresnih refleksa duhovnih i materijalnih stvari, preko komentara aktualnih političkih događaja, od negativnih slika Evrope u njenom nenaklonjenom odnosu prema Srbija, pozicije Natoa, do opštih refleksija u istorijskom zlu koje pogađa srpski narod. Ima i tu slika koje su amblemtska tumačenja karaktera naroda, njegove neartikulisane političke volje, njegovog konfliktnog karaktera koji se traumatski izražava kao sila koja radi protiv sopstvenih interesa. U nešto više od pedesetak pesama, podeljenih u pet ciklusa i sa izdvojenom završnom pesmom, naspram moći, naspram vladanja takozvanim istinama, umetnik je pobunjeni tumač koji se suprotstavlja hermeneutici nasilja. Tako se unutar zajednice vodi jedna vrsta rata, između hermeneutike moći i heremeneutike koja je kao takvu odbacuje, razgrađuje, ironizuje, podriva. Poezija se ostvaruje kao jedna vrsta politike otpora, politike relativizacija i konačno politike istine. U toj politici bitnu ulogu igraju sredstva koja upotrebljava pesnik, od neposrednog ironičkog imenovanja (Lipsandrija, Nesvet, Nesvrt) do metaforizacije i persiflaže gde se logika moći i suđenja parodira i verbalno obesnažuje.
U Cerinim snažnim stihovima otpora, koji nas suočavaju sa vladavinom nasilja u mnogim formama, koje je ovladalo imaginarnim kao istinom i koje nas survava u ništavilo pred kojim se zamračuje horizont, pojavljuje se i dvosmislena sumnja u smisao ljudskog delovanja. Uprkos svemu, Mihailovićev angažman nije pobuđen interesima u horizontu lokalnog, nego dubokom i potresajućom strepnjom koja postaje jedinstvena realnost čoveka u svetskoj politici straha i nasilja nad ljudskim bićem.
Nagrada će biti uručena 23. 12. u petak u 18,00 časova na svečanosti u biblioteci u Kovilju.
Žiri nagrade „Stevan Pešić“
Jovan Zivlak, predsednik,
Vladimir Gvozden i
Zoran Đerić
Izvor: Gradska biblioteka – Novi Sad