Komlementaristički odgovor na radikalni feminizam (8)
„STAKLENI PLAFON”
Znate li šta je „stakleni plafon” (glass ceiling)? Sintagmu je prvi upotrebio 1985. američki časopis Wall Street Journal. Odmah su je prisvojile feministkinje i počele snažno propagirati, tako da je ona danas standardni deo feminističke propagande. Šta je to?
- Značenje
Po definiciji koju daje upravo Wall Street Journal, „stakleni plafon” predstavlja metaforu za „nevidljive prepreke koje sprečavaju žene u dosezanju čelnih pozicija korporacijskog vođstva”. Dakle, to je „pojava nepisane nemogućnosti žena da u poslovnoj hijerarhiji napreduju do rukovodećih položaja”. „Stakleni plafon” podrazumeva to da je „napredovanje žena u karijeri ograničeno na manje odgovorne, manje istaknute i manje plaćene položaje i to bez objektivnih razloga”.
- Evaluacija
Koncept je manipulativan. Sadrži tačne podatke, ali ih pogrešno tumači. Tačno je da žene obično „zauzimaju manje odgovorne, manje istaknute i menje plaćene položaje”, ali nije istina da je to „bez objektivnih razloga”. Ti objektivni razlozi postoje, a svode se na specifičnost ženske prirode. Budući da sve svoje teze „rodne” feministkinje zasnivaju na pretpostavci da među polovima ne postoje nikakve prirodne razlike, razumljivo je, ali ne i opravdano što iznose takve dezinformacije.
Ali to dezinformisanje nije uslovljeno neznanjem feministkinja, nego njihovom podlošću. Naime, one znaju da postoje polne razlike, ali ih svesno prenebregavaju da bi stvorile utisak da su žene žrtve patrijarhata, tj. muškaraca. Implikacija koncepta „staklenog plafona” jeste ta da zli muškarci „sprečavaju žene u dosezanju čelnih pozicija korporacijskog vođstva”. Dakle, muškarci treba da se kaju u prahu i pepelu za svoju mizoginiju i da kao iskupljenje žene podstiču „u dosezanju pozicija korporacijskog vođstva”. Koncept „staklenog plafona” implicira mušku krivicu. U svojoj biti on je mizandrijski.
- „Rezultat ekonomske i socijalne neravnopravnosti polova”
Da je koncept mizandrijski svedoči i naš autor J. Smiljanić koji je u tekstu „Stakleni plafon i šta sa njim” primetio: „Stakleni plafon je rezultat ekonomske i socijalne neravnopravnosti polova”. Naravno, implikacija je jasna: muškarci su uzročnici te neravnopravnosti, a žene su njene žrtve. Dakle, krivi su muškarci. I ne samo da su krivi, nego oni treba da žene favorizuju kako bi napredovale u karijeri i probile „stakleni plafon”. Koncept „staklenog plafona” nije ništa drugo nego opravdanje favorizacije žena u sferi ekonomije.
Koncept „staklenog plafona” je tačan kada opisuje stanje, ali netačan i omanjujuć kada opisuje njegove uzroke. On zanemaruje ono očigledno: žene i muškarci obično nemaju iste poslovne prioritete i aspiracije. To bi mogao da pomisli svako ko ima zdravu pamet, ali nje nema kod feministkinja i njihovih ulizica. Tačnije rečeno, imaju oni dosta znanja, ali i loše namere.
- „Stakleni plafon” koordinatorke radija
Postoji „stakleni plafon”, ali on nije rezultat nekog zlog, misterioznog patrijarhata, nego ženske prirode. Dokaz? Moja prijateljica Mirjana Knežević je bila dugogodišnja radnica u Koordinaciji Radio Novog Sada. Jednom prilikom mi je ispričala da su joj ponudili rukovodeću poziciju, ali ona ju je glatko odbila. Zašto? Zbog mističnog patrijarhata? Zbog muške zavere? Koja je bila ta „staklena tavanica” koja ju je sprečavala da prihvati unapređenje? Koja?
Ona sama mi je dala odgovor. Kao fina osoba, udata žena i majka jedne ćerke, procenila je da bi prihvatanje te pozicije podrazumevalo i potencijalno sukobljavanje sa kolegama i manje vremena za porodicu. Ona nije želela da dođe u situaciju da mora da se zamera sa dojučerašnjim kolegama. Odbila je unapređenje, jer nije želela više briga, a manje vremena za sebe i svoju porodicu. Dakle, odluka ove gospođe je zapravo racionalna i nije „rezultat ekonomske i socijalne neravnopravnosti polova”, kako tvrde feministkinje.
Osim toga, siguran sam da je ona kao supruga i majka očekivala da njen muž bude primarni zarađivač (primary wage earner), a ne ona. Stoga joj povišica od nekoliko hiljada dinara nije značila mnogo. Kada je sve uzela u obzir, odlučila je da ostane da radi u Koordinaciji sa manjom platom, ali većim mirom u duši. „Staklena tavanica” je bila u njenom srcu i u njenoj glavi, a ne u misterioznim silama patrijarhata.
Primer je tipičan. Nije atipičan niti usamljen. Mnoge žene izbegavaju unapređenja kada saznaju da ona donose samo više obaveza i odgovornosti, a manje slobodnog vremena i zadovoljstva. Stoga je tvrdnja da je „stakleni plafon rezultat ekonomske i socijalne neravnopravnosti polova” prvorazredna manipulacija. Ali, to ne iznenađuje. Feminizam je u celini jedna svesna manipulacija.
- Muškarci kao žrtve „staklenog plafona”
Zapravo, ako ćemo pravo, upravo su muškarci ti koji mogu biti žrtve „staklenog plafona”. Kako? Sasvim je moguće da žene baš zato što su žene budu predložene za unapređenje. Muški rukovodilac se može nadati nekoj njenoj protuusluzi. Osim toga, on može proceniti da žena neće imati ambicije da ugrozi njegovu poziciju, a da takvu ambiciju mogu imati drugi muškarci. Žene upravo zato što su žene mogu biti favorizovane, a muškarci upravo zato što su muškarci biti zatvoreni u „stakleno zvono”.
- Zaključak
Svaka rasprava o međupolnim odnosima koja se ne obazire na prirodne razlike među polovima osuđena je na obmanjivanje. Feministički koncept „staklenog plafona” je upravo jedna svesna obmana.
U srži, koncept „staklenog plafona” služi kao opravdanje za favorizaciju žena „u dosezanju čelnih pozicija korporacijskog vođstva”. Kao takav, on je ne samo obmanjujuć, nego i nepošten. Na kraju krajeva, on nije samo nepošten, nego i ekonomski štetan.
Tekst: Vladislav Đorđević
Fotografija: Željko Savić