Na početku, Vukašinović označava kontrakulturu kao društveni pokret koji se u Americi pojavio sredinom šezdesetih godina 20. veka. Nastanku ovog fenomena pogodovalo je više događaja: Kubanska kriza iz 1962. godine, zatim ubistvo predsednika Kenedija u Dalasu 1963. godine, potom Vijetnamski rat u koji se ova država intezivno umešala od 1965. godine, ali i sve izraženije socijalne i rasne protivrečnosti koje su kod defavorizovanih društvenih slojeva „izazvale stihijski bunt protiv tradicionalnog društva, njegove racionalnosti, morala i religije“. U kontrakulturi bile su uočljive dve tendencije: prva koja je proklamovala ideju o potrebi uspostavljanja „nove levice“, i druga koja je kroz tzv. hipi-kolonije promovisala alternativni životni stil i kao takva predstavljala kritiku načina života američke srednje klase.
Bžežinski je isticao da se pod uticajem tehnologije i elektronike formiralo jedno novo „tehnotronično društvo“ koje se kulturno, psihološki, socijalno i ekonomski razlikuje u odnosu na prethodno. U takvom društvu automatika i kibernetika zamenile su mašinu kojom je upravljao pojedinac, a na planu društvenog liderstva nekadašnju plemićko-aristokratsku zamenila je nova urbano-plutokratska elita.
Vukašinović interpretira zaključke do kojih je došao u knjizi „Rat za duše ljudi“ (2011), gde je nastojao da ukaže na postojanje i način delovanja pokreta Novo doba kao karakterističnog simbola „nove kontrakulture“, koji je nastao najpre u SAD a zatim se proširio i na ostatak sveta. Reč je o pokretu koji deluje u širokom društvenom spektru (politika, privreda, kultura, nauka i obrazovanje, masovni mediji) i zbog toga je vrlo teško utvrditi njegove operativne strukture. Pristalice pokreta se npr. bave ekološkim temama, zatim klimatskim promenama, problematikom navodne prenaseljenosti planete, globalnim migracijama, ali i duhovnim akušerstvom, zdravom ishranom ili psihotreningom.
Pristalice nove kontrakulture koriste se različitim tehnikama manipulacije. Prvenstveno se oslanjaju na tešku zloupotrebu nauke koja se koristi u najdestruktivnije svrhe (tipičan primer je korišećenje pandemije korone za gušenje elementarnih ljudskih prava i sloboda). Uz to, nova postmoderna elita legitimitet svog delovanja zasniva na promociji brojnih katastrofičnih scenarija o budućnosti planete (ekološka kriza, pandemijska kriza, ekonomska kriza, širenje straha od iznenadnih nuklearnih i terorističkih napada) čime kriza poprima permanentan karakter.
Na kraju, Vukašinović zaključuje da je reč o poretku koji sadrži čudovišne crte „civilizacije Antihrista“ koja treba da protera poslednje ostatke ljudskog postojanja u socijalnoj i kulturnoj sferi. Zbog toga je ishod ovog rata mnogo značajniji u odnosu na sve prethodne i poznate sukobe u istoriji.
Predavanje novinara i publiciste Milorada Vukašinovića „Nova kontrakultura: rat za ljudske dušeˮ možete pogledati na Jutjub kanalu kcns.
Izvor: Kulturni centar Novog Sada
Foto: KCNS
Administrator: DNM