U šesnaestom kolu Antologijske edicije Deset vekova srpske književnosti Izdavačkog centra Matice srpske nedavno je objavljeno jedanaest knjiga. U toj ediciji je dosad objavljeno stotinu i šezdeset svečano opremljenih knjiga.
Novo kolo, kao i svako u dosadašnjim godinama od 2010, izašlo je u prolećne dane, ali i različito je od svih ranijih. Toj razlici prvi ubedljiv znak daje Istorija srpske književnosti profesora Jovana Deretića, uz čije ime je jedan ekran nedavno prikazao portret čoveka s istim imenom koji je tvrdio da pre Srba nije ni bilo drugog naroda. Profesor Deretić nije saopštavao takve besmislice, ali jeste dosad jedini pisac istorije srpske književnosti od njenih početaka u narodnim pričama i stihovima, od srednjovekovnog vremena do kraja dvadesetog veka. Prvu verziju te znamenite knjige objavio je Deretić kad nije imao ni punih pedeset godina, kasnije dodavao važne delove, uspevao da stiže vreme, sve dok nije u punoj stvaralačkoj snazi pokošen žestokom bolešću. Istoriju Jovana Deretića, u tri knjige, s propratnim tekstovima Gorana Maksimovića i Mila Lompara, sada su čitaoci dobili u prečišćenom izdanju s velikim imenicima u literaturi i registru.
Deretić je tumačenjima načeo i onaj deo južnoslovenske književnosti koja zbog svoje vrednosti i značaja donosi još jedan nepotrebni nesporazum Srba i Hrvata. Dubrovačka država trajala je dugo i bila koliko se god moglo samostalna, granična među narodima po svemu, pa tako i po jeziku svojih pesnika. Među njima je najpoznatiji višestruki dubrovački knez Dživo Gundulić koji je u Osmanu opevao smederevsku jedinicu među dvanaestoricom braće, lepu devojku Sunčanicu.
Putem logike da je stara dubrovačka književnost u istorijskom smislu deo i srpskog i hrvatskog nasleđa, ranije smo odatle objavili tri knjige, a sada, u šesnaestom kolu, uz Deretićevu sintezu, štampali i jedinu dosad celovitu Istoriju dubrovačke književnosti akademika SANU Zlate Bojović, opremljenu ogledima akademika ANURS Branka Letića i profesora Slavka Petakovića. Nemamo drugu ediciju u kojoj se može naći ovako objedinjena, u četiri knjige razvrstana, istorija književnosti koja je nastajala na raznim varijantama srpskog jezika. I to je dovoljno da opravda izreku iz naslova ovog uredničkog izveštaja.
Ali, to nije sve kad je reč o celovitosti. Prvi put u milenijumskom zahvatu, u jednoj antologijskoj knjizi, sabrani su primeri srpske satire i aforizma od narodne književnosti do naših mladih savremenika, od šaljive priče o popu koji se topi ali ne daje ruku spasiocu, od pouke „Kad sultan nazebe, raja kija“, od Orfelina, Vuka i Dositeja, „Glave šećera“, „Vođe“ i „Mrtvog mora“ do Viba, Duška, dva Milovana i Brane, Baljka i Vesne koja je napisala „Svako nosi svoj krst, a neki i čitava groblja“. Tako obuhvatan i zamašan izbor godinama je radio profesor Jovan Ljuštanović (rođen1954, preminuo 2019), a poduhvat preuzela i završila Ljiljana Pešikan Ljuštanović. Osim njihovih ogleda koji osvetljavaju dug vremenski period i čitave bukete autora u antologiji je i studija Miroslava Egerića o srpskoj satiri skorašnjeg vremena.
A mladi profesor Branko Vraneš iz svestranog opusa Slobodana Jovanovića tematski je složio bezmalo sve književne oglede, osvrte, prikaze, recenzije i eseje, uključiv i poznati spis o srpskom „kulturnom obrascu“ koji počinje rečenicom: „Kultura je širi pojam i od nauke, i od umetnosti, i od politike“. O književnim poslovima i „beogradskom stilu“ Slobodana Jovanovića Vraneš je odabrao poučne tekstove Jovana Skerlića, Živorada Stojkovića i Dušana Ivanića.
Voja Čolanović, za mene odavno originalni šarmer učenosti, u svojoj knjizi s odlomkom romana Druga polovina neba i celom Odom manjem zlu, sa tri pripovetke i esejem „Homo Fictus“ dobio je zanimljive odrednice svojih tumača. U predgovoru je Jelena Žurić pisala o „ukrštajima suprotnosti“ i uz izbor Čolanovićeve proze dodala tri priloga u kojima Ljiljana Šop u naslovu pominje „nauk o mitskom letenju“, Slavko Gordić „sveznanje, smeh i setu“, a Marko Nedić „vitalizam i skepsu“. A Čolanović u pripoveci „Moira“ izdvaja šaljivo dosetljiv redak:
„Eh: s crniša na goriš“.
Sreten Marić, obeležen nadimkom Parižanin iz Subjela, u srpsku književnost ušao je kao šezdesetogodišnjak s čuvenim „proplancima eseja“ i „raskršćima“. Raspravljao je o svetskim piscima opširno, a uzgredno o Ćosiću, Mihailu Laliću i ponekom još. Marićeve oglede u nov poredak je uvela Gorana Raičević i o njima izabrala Svetozara Petrovića i Jovana Hristića eseje koji su i marićevski u isti mah.
Podesno je kad već pominjem srodnosti da kažem da je u šesnaestom kolu knjiga kostićevski obeleženog Svetislava Stefanovića i po žanrovima njemu bliskog Ranka Mladenovića. Predgovore o njihovim pesmama, esejima, književnim kritikama i „dramskim gatkama“ napisala je Dragana Bedov, a da bi sve bilo u prirodnom okviru unela je i oglede Dimitrija Mitrinovića, Predraga Palavestre i Milivoja Nenina.
Kada je svojevremeno Dragiša Vitošević objavio antologiju Orfej među šljivama, kao čudo su delovali izvorni stihovi čiji su autori poznati. Iz tog cvetnika smo odabrali najpoznatijeg – Dobricu Erića, najtragičnijeg – Srboljuba Mitića i najliričniju – Milenu Jovović. Njihovu knjigu je priredila Jelena Marićević Balać. Vešto je usnopila ono što im je zajedničko, u izboru stihova ukazala i na razlike, da bi sve završila zapisima Vitoševića, Dragana Lakićevića i Jovane Dišić.
Kao što se vidi, u pripremi knjiga, da bi sve bilo po onoj „Sve u šesnaest“, prednost smo dali mladim istoričarima književnosti, a da bi sve bilo pojačanije i savremenije šesnaesto kolo u Antologijskoj ediciji Deset vekova srpske književnosti zaokružuju romani Biciklisti i Uspon i pad Parkinsonove bolesti Svetislava Basare. Knjigu je priredio Dragan Babić, a u njoj o Basari pišu i Maja Rogač i Aleksandar Jerkov.
Razume se da su svi naslovi opremljeni po modelu koji se u ediciji primenjuje od početka, da su svuda dodaci koji ovakav poduhvat čine i naučnim izdanjima koja su bez prepreka dostupna svima koji su još uvek verni čitanju knjiga dobrih srpskih pisaca.
Izvor: Biblioteka Matice srpske
Tekst: Miro Vuksanović
Foto: Vladimir Šantalab
Administrator: DNM